PISEMO PJESME

Grmec goro

Grmec goro moj je otac
tebi svoje srce dao,
Srecu nikad ne pronadje
otkada je otišao.

Grmec goro tvoja polja,
tvoje staze, tvoje šume,
ne zna se koja je bolja
hladovina kroz podrume.

Kao djete tu je rodjen,
ti si njemu bila mati
hranila ga, tobom vodjen,
Srce mu i sada pati.

Tvoje šume dom mu bile,
kad je njegov otac pio,
cuvale ga dobre vile,
dok je otac majku bio.

Nikad nije strahovao
ni od zvijeri ni od noci
u tebe je vjerovao
zaborava nece smoci.

I u snu te nekad zove,
iako je sad daleko,
budan sam u zore nove
uspomene nosi neko.

Jednog dana moju malu
rucicu mi tata uze,
hodili smo tvojom kosom
i ronili teške suze.

Plakala sam, nisam znala
ni zbog cega a ni kako.
Bila djevojcica sam mala
Al’ zavoljeh tebe jako.

Nakon ovih dugih ljeta,
nema djeda, nema bake
nema kuce, nema vjetra
samo cujem jade jake.

Plačeš goro nema nikog,
svi te tvoji napustiše,
protjerani bjahu oni
u tudjini zaboraviše.

Ali danas, živa bila,
eto mene tebi mila,
slušam te i sad mi reci
šta mom si tati govorila.

Tužna sam i nasmejana
Ovo moj je dom i san
O tebi u tudjini sanjala sam
Svaku božju noc i dan.

Ponosna sam što tu stojim
U suzama na Grmecu
»Nikad’ vidjela te nisam
A zaboraviti nikad necu.«






Suzana Miljevic